Dubrovnik, grad koji je imao jak uticaj na sudbinu, lik i karakter Herceg Novoga – grada kojem je posvećen ovaj veb sajt. Da nije bilo Dubrovnika i njegovog monopola nad soli, teško da bi Herceg Novi uopše i postojao. Između dva rivala, moćnog Dubrovnika sa jedne strane i veličanstvenog i uticajnog Kotora sa druge strane, teško da ima mjesta za još jedan grad. Ipak, Herceg Novi se našao baš tu. Između dva veličanstva, našlo se treće!
Bilo da ste gost ili domaćin u Herceg Novome, izlet u Kotor i Dubrovnik je nešto što, sigurni smo, nećete propustiti.
O Kotoru smo pisali ovdje a ispod slijedi storija o Dubrovniku, gradu dragulju kome je na cijelom Jadranu, pa i Mediteranu, jedini dostojan rival sama Venecija.
Stari kameni grad, jedan od rijetkih koji je uspio na prostorno maloj površini, omeđenoj i monumentalnim zidinama, stvoriiti raskoš posebne ljepote. Veliki dio svoje posebnosti duguje upravo zidinama, kulama i bastionima koji su tokom vijekova uspjevali da ga sačuvaju ovakvog kakav je i danas a osim te uloge, od gradskih zidina teško da je raskošnija i jedna palata u samome gradu. Upravo zidine čine lik i prepoznatljivu siluetu ovoga grada.
Osim svoje cjelovitosti u fortifikacionom smislu, Dubrovnik ima još jednu vrijednost: planski je regulisan i izgrađen veći deo grada. Najveći dio gradskog prostora regulisan je već 1272. i 1296. godine, a neki manji dijelovi prostorno su riješeni već u X vijeku. Svaka ulica, svaka zgrada i gotovo svaki kamen dio je njegove hiljadugodišnje istorije zgusnute u tjesnom prostoru stare dubrovačke tvrđave. Svakako, malo je gradova u svijetu uspjelo nagomilati toliko burne istorije u tako malom prostoru koji se takoreći može obuhvatiti jednim pogledom. Ovaj grad, njegove ulice i njegove kuće udarale su u prošlosti mnoge nevolje. Uništavali ih požari, mnogi do temelja, harale ih kuge, rušili ih potresi, eksplozije baruta, nagrizao ih zub vremena, ali, ipak su opstale do dana današnjega…
Tokovi modernog života ovdje se prepliću s istorijom, dah starih vremena ośeća se svuda unaokolo, najintenzivnije na staroj Lavi (Lausu), prastarom životnom jezgru koje je bilo privlačni nukleus postanka i razvitka današnjeg Dubrovnika. Smisao za prostor i njegovo uređenje najljepše oslikava, po postanku nešto mlađi, śeverni dio grada. Ukoliko se pak, prošetao lijepom i poznatom ulicom Prijeko koja popriječno preśeca sve ulice śeverno od čuvene Place – Straduna, dočekaće nas ovaj predio sa svojim pravilno izgrađenim i tačnom mjerom određenim zgradama i ulicama, koje odražavaju smisao za red, mjeru, jednostavnost i strogost starih dubrovačkih pravila življenja i građenja. Placa – Stradun je je žila kucavica starog gradskog jezgra, po opštoj ocjeni smatra se jednom od najljepših ulica na sijvetu.
I najzad, Dubrovnik je proglašen jednom od svijetskih kulturnih znamenitosti i nalazi se pod zaštitom UNESCO-a i OUN-a.
LEGENDA O POSTANKU GRADA
Nastanak samog grada pada u daleku prošlost, pa je, kao i slučajevima mnogih drevnih mediteranskih gradova obavijen koprenom legende. Istorija Dubrovnika, grada a kasnije države, republike, počinje na temeljima propasti helenskog, a potom i rimskog grada Epidauruma (Epidaurus, Epidaur), koji se nalazio nešto južnije. Epidaurum je od trenutka svoje propasti u 7. vijeku n.e. postojao najmanje 10, a možda i preko 12 vijekova. Po tvrdnji nekih istoričara osnovali su ga grci već u 7. vijeku p.n.e. a po svojoj veličini bio je drugi grad na istočnim obalama Jadrana, odmah iza Salone (Splita), koja je pak, bila veličine tadašnjeg Rima. U to davno rimsko doba bio je razvijeno gradsko središte i važan pomorsko-trgovački emporium. Po tvrdnji istoričara Epidaurum je mogao imati i do 40 000 stanovnika.
U 4. vijeku n.e. veliki zemljotres razara Epidaurum, dio grada tone u more gdje i danas leži pod naslagama pjeska. Međutim grad je i dalje postojao, svoju potpunu propast doživljava u 7. vijeku kad biva osvojen i porušen pred najezdom avara i slovena. Njegovo malobrojno stanovništvo naselilo je malo ostrvo uz obalu koje su nazvali Laus – što na grčkom znači hrid. Od tog potiču kasniji nazivi: Raus – Rausium – Ragusium – Ragusina. To potvrđuju spisi vizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta iz 10. vijeka i djela Popa Dukljanina iz 12. vijeka. Inače, Prvi zapisi o imenu Dubrovnika nalaze se u dokumentima bosanskog bana Kulina iz 1189. godine. Sudbina Epidauruma i nastanak Dubrovnika istorijski je vrlo slična nastanku Venecije i Splita.
Tokom 7. vijeka Dalmaciju naseljavaju slovenska plemena a u neposrednoj blizini Ragusiuma (kako se grad tada nazivao), prekoputa morskog tjesnaca, nastalo je naselje slovenskog imena Dubrovnik. Ime je najverovatnije dobilo po hrastovim šumama koje se u ovom kraju i danas zovu Dubrave (Dub – Hrast na starom slovenskom jeziku).
Ostrvo se nalazilo na svega desetinu metara od obale da bi kasnije, tokom X i XI vijeka zbog naplavina tjesnac između kopna i ostrva postajao sve plići, na kraju je i zasut a oba naselja su spojena krajem XI vijeka. Na tom spoju (nasipu) nalazi se današnji Stradun. Kasnije, krajem XII vijeka oba naselja su utvrđena i opkoljena istim bedemima.
Ako smo u gornjem tekstu uspjeli dočarati važnost ovoga mjesta govoreći o njegovoj prošlosti, u donjem tekstu ispričaćemo „štoriju“ o Dubrovačkoj sadašnjosti koja, nije ništa manje svijetla i slavna negoli prošlost.
Bez bojazni od pretjerivanja, za Dubrovnik se može reći da je jedna od 20 najatraktivnijih i najpośećenijih turističkih destinacija svijeta. Nema kruzera koji će ga, poloveći Mediteranom, zaobići i nema putnika namjernika koji će propustiti da ga obiđe.
Ukoliko u Dubrovnik dolazite od mora, obilazak počinjete iz stare gradske luke odakle počinje čuveni Stradun a ukoliko u Dubrovnik dolazite s kopna, obilazak grada uvijek počinje ulaskom korz znamenita vrata od Pila odakle opet, počinje Stradun.
Po prolasku kroz spoljašnja a zatim preko pokretnog mosta i unutrašnja gradska vrata, kroćićete pravo u srednji vijek maskiran u moderno ruho, kročićete u nestvarni svijet Dunda Maroja…
„Uličetina“
Slavni dubrovački Stradun, a pravo ime mu je Placa je, rekli smo, jedna od najljepših ulica svijeta! Međutim, »Stradun« je teška je uvrijeda ovoj skladnoj ulici. Augmentativ Stradun, ili u prijevodu »Uličetina«, ime je što ga slavnoj Placi dadoše neskloni Mlečani.
Sve zgrade na Stradunu su izgrađene nakon velikog zemljotresa koji je razorio grad 1667. godine a po projektu koji je prethodno odobrio senat Dubrovačke republike. Sve Stradunske palate su gotovo jednakih fasada i jednake visine, a i sličnog izgleda, jer su sve morale imati po nekoliko »dućana« u prizemlju jer se u tome ogleda trgovački duh Republike.
Gradske zidine
Vratimo se već spomenutim dubrovačkim bedemima. Impozantni, sazdani u vijencu utvrda, kula, bastiona i tvrđava čine ovaj grad izuzetnim i poznatim širom svijeta. Ove zidine čine jedan od najvećih kurioziteta iz razloga što i dan danas stoje netaknute u stanju iz vremena njihove najsvrsishodnije funkcije. Mnogi srednjevijekovni gradovi mediterana i šire bili su utvrđeni sličnim bedemima, ali Dubrovnik je jedan od malobrojnih, ako izuzmemo Kotor, možda i jedini, koji ih je uspio sačuvati u potpunosti netaknute.
Grad ima četvero gradska vrata: dvoja prema kopnu – na istoku i zapadu – i dvoja prema luci. Pred gradskim vratima okrenutim ka kopnu postoje kameni mostovi koji su s tim gradskim vratima spojeni pokretnim drvenim mostovima. Za vrijeme austro-ugarske okupacije otvorena su još jedna vrata »Vrata od buže« ka śeveru.
Čitav ovaj obrambeni sklop bio je za ono vrijeme relativno dobro naoružan znatnim brojem raznovrsnih topova svih domaće proizvodnje. Svi topovi su imali izrađenu reljefnu sliku sv. Vlaha, patrona grada. U vremenu prije propasti Republike na ovim zidinama bilo je više od 120 topova. Ovaj fortifikacijski sistem smatran je za gotovo neosvojiv.
Stara gradska luka
Golemi kompleks gradskih zidina, pored starog gradskog jezgra omeđuje i gradsku luku. Kako je Dubrovnik bio izrazito pomorski grad, ova luka je za njega imala primarnu važnost. Stoga je ona i funkcionakno riješena, pa je uz vezište za brodove koji se, kad jednom uđu u luku, nalaze u potpunoj sigurnosti imala i Veliki i Mali arsenal za popravak i gradnju brodova. S jugoistočne strane dominira tvrđava sv. Ivan od Mula, a njen pandan na śevernoj strani je kula sv. Luke (Revelin), danas bez svog visokog kruništa.
Ove dvije utvrde s umjetnim lukobranom »Kaše«, na sredini zaliva, branile su ulaz u luku. Svojevremeno su između tih kula i »Kaša« razapinjani ogromni čelični lanci (Verige), koji su gusarskim i osvajačkim brodovima sasvim onemogućavali prilaz luci, pa tako i gradu.
Knežev dvor
Ovo zdanje bilo je śedište vlade i kneza. Jednostavna ali ipak reprezentativna, kneževa palača u svom današnjem izgledu pripada gotskom stilu, a izgrađena je prema zamisli graditelja dubrovačkog vodovoda Onofria della Cava, na mjestu utvrđenog zamka iz XII ili XIII stoljeća, pošto je ovaj zamak u eksploziji baruta 1435. godine stradao. Arkade na glavnoj fasadi zgrade obnovio je majstor Salvi di Michele u renesansnom stilu nakon druge eksplozije baruta 1463. godine.
Knežev dvor je prilično stradao i u katastrofalnom zemljotresu 1667. godine. Za vrijeme Dubrovačke Republike u Kneževu dvoru su, uz rezidenciju kneza, bili smješteni i svi državni uredi, prostorije za prijeme i reprezentaciju, straža, kao i oružane i zatvori. Danas je u Kneževu dvoru smješten Povijesni odjel Dubrovačkoga muzeja s ambijentalnom postavom, dok je atrij Kneževa dvora najljepša koncertna dvorana u gradu Dubrovniku.
Palača Sponza
Sa śeverne strane trga Luža nastavlja se monumentalna gotsko-renesansna palača jedna od najljepših gradskih palača – Sponza. Ime joj dolazi od talijanske riječi »Spongia« (naplava), jer je ranije na tom mjestu bio naplava gdje se skupljala kišnica. Izgrađena je po projektu najpoznetijeg dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića 1522. godine. u gotsko-renesansnom stilu, što je odlika viših važnijih palača tog vremena na istočnojadranskoj obali. Klesarske radove izveo je čuveni klesar Andrijić s Korčule. Vrlo je solidno građena, pa je ni zemljotresi nisu oštetili i vjerojatno je ta činjenica spasila samu Republiku. Služila je za carinarnicu, kovnicu novca, državnu blagajnu i banku. U njenoj velikoj dvorani bilo je sastajalište – akademija učenih Dubrovčana, a dva gornja polusprata služila su kao skladište žita. Danas se ovdje nalazi Povijesni arhiv Dubrovačke Republike koji je po bogatstvu raznovrsne dokumentarne građe jedan je od najvažnijih povijesnih arhiva na svijetu.
Glavna straža
Uz nekadašnju palaču Velikog vijeća nadovezivala se zgrada glavne straže, kao važan objekat za sigurnost grada i Republike. Izgrađena je između 1706 i 1708. godine, a izgradio ju je Mlečanin Marin Goropelli. Ranija zgrada gradske straže bila je u obliku lože, a nalazila se uz staru crkvu sv. Vlaha, a izgorela je 1706. godine zajedno s crkvom.
Gradski zvonik
Uz zgradu Glavne straže izgrađen je gradski zvonik 1444. godine visok 31m. zvonikom dominira metalni sat, kazaljka mjesečevih mijena, i dve bronzane figure koje otkucavaju sate, to su čuveni »zelenci« simboli otkucaja vremena. Pored »zelenaca«, auditivni utisak pruža i veliko zvono slavnog dubrovačkog livničara Ivana Ribljanina iz 1956-e.
U velikom zemljotresu stabilnost zvonika bila je narušena, pa se vremenom dosta nagnuo i prijetila je mogućnost da se sruši. Zbog toga je 1929. godine potpuno iznova, sagrađen prema istom ranijem metodu.
Orlandov stup
Na najspektakularnijem mjestu u gradu na sredini trga Luže, sasvim samostalno, postavljen je visok i vitak kameni stup koji nosi zastavu – Orlandov stup. U obliku četverokutnog stupa na kojem je uklesan lik legendarnog srednjevjekovnog viteza Orlanda (Rolanda) u oklopu, s mačem i štitom. Postojani lik ponosnog viteza Orlanda dobar je primjer monumentalne gotičke skulpture. Zanimljivo je pitanje odakle na jugu Jadrana lik viteza Orlanda, koji je karakterističan za śevernoeuropske gradove. Premda predanje spominje legendarnog viteza kao branitelja Dubrovčana od napada saracenskih gusara, rješenje ovog pitanja je političke naravi. Dubrovčani su u XV. Stoljeću bili pod zaštitom kralja Žigmunda, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja, a poslije i njemačkog cara. Isti Žigmund bio je i grof provincije Brandenburga, koja se za njegove vladavine obilovala Orlandovim stupovima. Tako je dubrovački Orlando podanički znak poštovanja kralju Žigmundu, čija je zaštita Dubrovčanima bila vrlo važna u borbi protiv neprestanih mletačkih aspiracija. Orlandov lik bio je nekad okrenut na istok prema vratima carinarnice, ali je često premještan. Godine 1825. oborio ga je jak vjetar, pa je više od pedeset godina ležao u skladištu. Kada je ponovno postavljen, okrenut je licem prema śeveru. Zanimljivo je da je duljina lakta na njegovoj desnoj ruci uzeta kao mjera za dužinu, tzv. dubrovački lakat, koja iznosi 51,2 cm.
Stup je ondašnji znak slobodnog trgovačkog grada. Na stupu je i koplje za zastavu. S njega su se objavljivale vladine naredbe i svečanosti, a pred njim su se izvršavale javne kazne. Od 1418., kada je postavljen, na njenu se puna četiri stoljeća viorila bijela zastava slobodne Dubrovačke Republike s likom njezina zaštitnika, sv. Vlaha.
Crkva svetog Vlaha
Preko puta palače Sponza uzdiže se veličanstvena crkva sv. Vlaha sa svojom raskošnom dekoracijom. Sagrađena je na mjestu stare crkve romanskog stila, koju su gradili mnogi poznati majstori, ali veliki zemljotres ju je znatno oštetio da bi kasnije 1706. godine u požaru izgorjela do temelja. Sadašnju crkvu prema zahtjevu dubrovačke vlade sagradio je venecijanski graditelj Marino Goropelli 1715. godine prema uzoru venecijanske crkve sv. Mauricia.
To je središnja građevina s ovalnom kupolom u sredini, velikim kićenim portalom i širokim stepenicama pred ulazom. Unutrašnjost crkve vrlo je bogato ukrašena prema zahtjevima reprezentativnog baroknog stila u kojem je građena. Najizrazitiji su u tome raskošni oltari od raznobojnog mramora. U crkvi na glavnom oltaru nalazi pozlaćeni srebrni kip sv. Vlaha. Djelo je velike umjetničke vrijednosti, rad nepoznatog majstora dubrovačke škole iz 15. stoljeća. Kip je zanimljiv i s povijesnog aspekta. Sv. Vlaho drži u rukama maketu Dubrovnika iz vremena prije zemljotresa i na njoj se odlično vidi kakav je bio grad prije rušenja tj. vide se palače i crkve koje je zemljotres uništio.
Dubrovačka Republika je dugi niz godina slavila svog zaštitnika, patrona Grada i Republike, sv. Vlaha, 3. veljače svake godine. Slike ovog sveca bile su simbol neosvojivosti, a njegovim kipovima bila su ukrašena gotovo sva ulazna vrata, kule i sve tvrđave na bedemima.
Katedrala
Dubrovačka stolna crkva Vaznesenja Marijinog u sadašnjem obliku postoji od početka XVIII. stoljeća. Sagrađena je nakon gotovo potpunog uništenja ranije romaničke katedrale iz XII-XIV. stoljeća u katastrofalnom zemljotresu 1667. godine. Ranija, romanička, katedrala bila bi prema povijesnim izvorima vrlo raskošna bazilika s kupolom, bogato ukrašena kipovima. Razorenu romaničku katedralu Republika je nastojala što prije obnoviti. U tim nastojanjima važnu je ulogu imao jedan od vodećih dubrovačkih intelektualaca onog vremena, Stjepan Gradić. Njegova je zamisao da se dubrovačka katedrala obnovi u oblicima rimskog baroka. Nacrte za takvu crkvu izgradio je Andreo Buffalini koji je novu katedralu zamislio kao Trobrodnu crkvu s kupolom. Pročelje crkve diže se nad skalinada od sedam stepenica. Posebno je istaknut izbočeni središnji dio pročelja s glavnim portalom, kojim dominiraju četiri visoka korintska stupa. Riznica dubrovačke katedrale bila je bez sumnje jedna od najbogatijih na jadranskoj obali, ali je teško stradala u zemljotresu. I ono što se spasilo iz ruševina i zgarišta svjedoči i danas o velikom umjetničkom bogatstvu koje su čuvale dubrovačke crkve. Među najznačajnijim predmetima u riznici jesu relikvije glave i ruke dubrovačkog patrona, sv. Vlaha. Relikvijar glave je u obliku bizantske carske krune ukrašene medaljonima i dragim kamenjem.
Onofrijeve česme
Glavna ulica starog grada započinje i završava fontanama koje potcrtavaju skomornost Dubrovnika. Dvije Onofrijeve česme postavljene su u osnovi Dubrovnika kao krajnje tačke zamišljene crkve u kojoj je velika fontana sa šesnaest isklesanih glava krstionica, a vitka mala česma pod zvonikom tek posudica za svetu vodu! U 15. stoljeću, kada je Onofrio Jordanov gradio ove česme, imala je voda razumljivo i snažna teološka suzvučja pa i nije slučajno što je 1438. u osnovi grada Italijan iz Cave svojim fontanama naglasio i tu dimenziju. O ondašnjoj teološkoj i ideološkoj težini vode najbolje svedoči to što s Onofrijevih česmi nisu mogli piti i Židovi, već su se morali zadovoljiti svojom manjom, “židovskom česmom”.
Na sredini malog ali skladnog trga koji je nastao uz Vrata od Pila nalazi se Velika Onofrijeva česma. Izgradio ju je 1438. godine napuljski graditelj Onofrio della Cava, s kojim je Dubrovačka Republika sklopila ugovor o izgradnji gradskog vodovoda. Dok je većina gradova mletačke Dalmacije riješavala problem vode gradeći velike cisterne za kišnicu, Dubrovnik je odlučio dovesti u grad izvorsku vodu. Vodu dovedenu u Grad on je otvorio javnosti na dva ključna mjesta na zapadnom glavnom ulazu u Grad izgradio je veliki poligonalni samostojeći objekt koji je bio i vodospremnik, a na istočnom kraju postavio je manju česmu koja je opskrbljivala tržnicu na trgu Luža
Neposredno uz zgradu Glavne straže smestila se Mala Onofrijeva česma.
Mala Onofrijeva česma podignuta je 1438. godine, sagrađena je u proslavu završetka radova na izgradnji vodovoda i pravo je remek-dijelo skladnog spoja funkcije i ukusa. Skulptorski ju je obradio kipar Petar Martinov iz Milana. U srednjem vijeku voda je imala religiozno značenje pa su se ovom česmom mogli služiti samo kršćani. U njenoj neposrednoj blizini nalazila se i Židovska česma, danas prenesena na Pile, iz koje su uzimali vodu samo ljudi židovske ispovesti.
Palača velikog vijeća
Iz Kneževa dvora, kroz vrata nad kojima je i danas natpis: OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE (Zaboravite privatne i bavite se državnim poslovima) ulazilo se nekada u palatu Velikog vijeća, koja je bila izgrađena takođe u gotskom stilu, sa sličnim stilskim oznakama kao što je palača Sponza. U prvoj polovini XIX stoljeća požar je uništio i ovu palaču, pa je na njenom mjestu nešto kasnije (1863. g.) izgrađena današnja zgrada Vijećnice gradskog poglavarstva i kazalište »Marin Držić« u neorenesansnom stilu. Pod dijelom palate Velikog vijeća nalazi se tzv. Veliki arsenal za brodove, a danas je to adaptirani prostor »Gradske kavane«.
Mnogo je još Dubrovačkih znamenitosti koje će ovom prilikom ostati neopisane. Spomenimo samo neke kao npr. Luža stara zvonara, Stolna crkva, Dominikanski samostan, Benediktinski samostan, Franjevački samostan, Franjevačka apoteka, Crkva sv. Spasa, Collegium Ragusinum…
Za jedan dan u Dubrovniku ovo je i previše. Vrijeme je za povratak u Herceg Novi. U JB-u vas čeka vaš mir tako neophodan za sabiranje stečenih utisaka.